Forma dnevnika, kao putopisu srodna žanra, odabrana je u nastojanju za čistim putopisom. Opisi uobičajenih putničkih aktivnosti ostavljeni su u izvornu obliku kako bi što vjernije prenijeli osjećaj putovanja, onako kako se doživljava na putu, a ne poslije kada ga sjećanje i nesvjesno svede na najdojmljivije trenutke. Putovanje je tako prikazano onakvim kakvo jest (bilo), bez hermeneutičkog uljepšavanja i osmišljavanja.

U tim kronološkim zapisima, u raznovrsnim temama koje povod imaju u viđenom i doživljenom provlače se „povijest“, „zemljopis“, „umjetnost“ i „religija“ tih ljudi i krajeva, dočarani na svojstven način, dijelom reportažnim, a dijelom subjektivno-poetskim stilom.

Sto dana Azije, u slici i tekstu, djelo je namijenjeno radoznalcima i budućim putnicima, svima koji od knjige kao i od puta nešto traže, radujući se kad nađu i ono što nisu mislili da će pronaći.