Afrika

Miro Ašćić

Objavljena već na Hrvatskoj televiziji, putopisna kazivanja novinara i snimatelja Mire Aščića ukoričena u knjizi „Afrika“ što je objavljuje varaždinska nakladnička kuća Stanek pravi su biser koji čitatelja osvaja onako kako je autora osvajao Crni kontinent.

Otputovavši na poziv hrvatskoga Misijskoga ureda u Kongo, Miro Aščić nije samo bilježio nego je i živio svoju Afriku pokušavajući iz dana u dan uhvatiti to srce bijede, neizmjerna prirodnoga bogatstva i jednako tolike neizmjerne boli i patnje stanovnika koje još pokoravaju velike, nekoć kolonijalne, a sada neokolonijalne sile. Otisnuvši se u Kongo, Ruandu, Keniju, na Zanzibar, oboružan samo kamerom, Miro Aščić ne podastire nam u knjizi samo veliku upućenost u ono o čemu piše nego zadire u samo srce Afrike, kao da piše neki svoj pledoaje za napaćeni kontinent. No rečenice mu nisu patetične, nego izbrušene poput dijamanta što ga je pronašao u sebi snimajući ispirače zlata, slamove ili silovane djevojčice koje su utjehu našle u Misijskome uredu u kojem više od trideset godina djeluju sestre Mislava i Vedrana, njegove vodičice za prvoga putovanja u Afriku.

On u Africi ne traži, za razliku od belgijskih, francuskih ili novovjekih američkih osvajača ono što bi uzeo, nego ono što bi dao. Neodoljivo se stoga nameće parafraza iz nastupnoga govora američkoga predsjednika Johna F. Kennedyja koji je sugrađanima poručio da se ne pitaju što će im domovina dati, nego što će oni dati njoj. Premda eksplicitno nigdje to nije rekao, autor će svakoga čitatelja ponukati da se zapita što može, poput maloga Tomislava iz jedne zagrebačke osnovne škole, koji je poslije emitiranja reportaža o Africi na HTV-u, ispraznio svoju kasicu prasicu da bi pomogao svome afričkome vršnjaku Kakuleu, učiniti za Afriku. U vrijeme kad su svjetla reflektora zbog Svjetskoga nogometnoga prvenstva okrenuta prema Južnoafričkoj Republici, milijuni ljudi u svijetu slikom će biti u Africi, no koliko će ih ondje biti srcem?

Je li se doista išta promijenilo od zbivanja u romanu „Srce tame“ Josepha Conrada u kojem se kroz priču o upravitelju trgovačke postaje, gospodinu Kurtzu, opisuje trgovina slonovačom i gramzivost europskih kompanija, poput Mire Aščića zapitat će se svatko tko ne želi uzeti nego dati Africi. A Africi se mogu dati i stare tenisice kakve upravo skupljaju djeca u Hrvatskoj za svoje vršnjake, a može se Africi dati svoj život, kao što je to učinio fra Vjeko Ćurić, kojemu se u Ruandi dobro vratilo zlim.

Intervju s autorom - OVDJE